Grad koji se mijenja

 

Rijetko imamo priliku letjeti direktno iz Splita za Istanbul. Za nešto manje od dva sata u zraku već hodam ogromnom zračnom lukom Ataturk. Čisto je kao u kakvoj elitnog zapadnjačkoj klinici. Od šarenila, buke i mirisa Istoka ovdje ni traga. Mala grupa posjetitelja slijedi moje instrukcije oko preuzimanja prtljage. Prema centru napredujemo u novom mini-busu, vozač uredan, nosi pulover i kravatu. Cesta ima tri trake u jednom smjeru, tri u drugom. Dijeli ih nepregledni niz tulipana koji se svojim raznobojnim glavama šepure iznad podšišane zelene travice. Izigrana su moja očekivanja – amalgam sjećanja o Istanbulu iz kasnih osamdesetih i slike koje sam ponio s nedavnog posjeta Kairu, i čiji sam odraz očekivao pronaći ovdje. Istanbul se promijenio.

Već smo bliže središtu grada i uočavam poneke prizore koje konačno prepoznajem. Između velikih novih zgrada proviri mala kuća, neuredna i ruševna, neobična i izvorna. Ulicu prelazi skupina djevojaka i među njima dvije nose tradicionalnu haljinu. U nekom parku čovjek s prosijedim brkovima nosi na leđima termosicu, ukrašenu, srebrnu i sjajnu; prodaje čaj ljudima koji sjede na klupama i uživaju u suncu i razgovoru.

Dinamika ovog 14 milijunskog velegrada sve se snažnije nameće. Ostavio sam prtljagu u hotelskoj sobi i s nevjericom razgledao hotel. Sve novo i sređeno. Istinske 4 zvjezdice. Ništa od pritužbi na koje sam kao turistički djelatnik navikao putujući Bliskim istokom. Ostali putnici su očigledno zadovoljni. Možda i ne razumiju pozitivan šok koji me preplavio. Posluga u hotelu nosi urednu odoru, odjela i prsluke, uglačane i čiste bijele košulje. Ispred hotela velika grupa radnika popločava ulicu. Granitne kocke postavljaju koristeći konopac kako bi bile precizno poredane. Ne žure ali i ne ljenčare.

Stari Istanbul nalazi se na europskoj strani Bospora. Do azijske strane može se stići preko dva nova i impresivna mosta ili brodom. Cijela flota turističkih brodova plovi s turistima i njihovim foto-aparatima uz Bospor, najprije zapadnom, a potom istočnom stranom. Ovdje se najbolje uočava brzina promjena u Istanbulu. Elitne vile, parkovi i vrtovi položeni su uz samu obalu. Veliki broj plijeni pažnju svježe oličenim fasadama, urednim okućnicama i raskoši. Tek poneka nije uređena, trošna i ruševna u snažnom je kontrastu s okolinom koja podsjeća na elitne europske četvrti. Puno je ribiča uz obalu. Žitelji su sačuvali svoje stare navike, snažnim zamasima dugih ribarskih štapova bacaju u jaku morsku struju svoje mamce. Dobro je da su tu! Bez njih bi ovaj istočni rub Europe nalikovao na obale talijanskih, švicarskih i austrijskih jezera.

Nakon pada Berlinskog zida puno toga se ovdje promijenilo. Sada Bosporom prođe u jednoj godini više od 55 tisuća velikih trgovačkih brodova. Svakih 55 minuta ovdje plovi i jedan brod s opasnim teretom. Nadam se da se neće pridružiti jednom od dvadeset i četiri potonula broda u tjesnacu. Preko dva mosta iznad Bospora svaki dan iz Europe u Aziju i obrnutim smjerom prođe oko 350 tisuća vozila, dok ih se ulicama Istanbula kreće gotovo 2 milijuna. Noćni život je eksplodirao: promet jednog noćnog kluba je oko 100 tisuća eura u jednoj vikend noći. Oko 150 tisuća ljudi živi s prihodom od 1€ na dan. Taj snažan kontrast odnosi se na naciju koja plaća najveće poreze u svijetu. Stoga je omjer „bijelog“ i „crnog“ financijskog prometa oko 1:1. Gustoća naseljenosti u Istanbulu je velika: 22 tisuće ljudi živi na kilometru kvadratnom. Oko 500 novih useljenika stiže ovamo svaki dan iz raznih dijelova države. 

Vrijeme je za istražiti stare spomenike – ono lice grada koje ga čini turističkom mekom. Prije nego ponovo obiđem sva ona kultna mjesta arhitekture, umjetnosti i povijesti, najprije ću se stopiti s gradom promatrajući ljude u svakodnevici, na ulici, u kavani, u kupovini i ljenčarenju. Sjedam u tradicionalnu kavanu. Sumnjam da ću imati problem s naručivanjem: kava je kahva, čaj je čaj, pazar je pazar, čorba je juha, kašik je žlica, biber je papar, visne su višnje, šeker je šećer, sos je umak, polenta je pura, sokak je ulica, benzin je benzin, duš je tuš, sabun je sapun, lale je tulipan. Kada odlučim odbiti nekog uličnog trgovca kazati ću jok (ne). Popis lingvističkih sličnosti je dug, no Istanbulu nedostaju ljudi na ulici koji će razumjeti engleski i odgovoriti vam na nekom od europskih jezika. Nema sumnje da će se i to uskoro promjeniti.

 

Napisao: Siniša Viđak