Verona je početak
Arena di Verona, nekoć poprište žestokih gladijatorskih obračuna, zatim napušteni ostatak jednog zaboravljenog Carstva, a od 1913. godine mjesto operne čarolije u ljetnim mjesecima. I ovo ljeto, unatoč toplotnom udaru koji je zahvatio Stari kontinent i puni udarne televizijske vijesti, tradicija se nastavlja u Areni.
Vjerojatno je veći broj anegdota i priča danas vezan za operni festival u Areni, nego li je kamenih blokova koji je čvrsto definiraju u prostoru još od vremena Starog rimskog carstva. Među njima odabirem priču o mukotrpnoj borbi jedne mlade Grkinje da pronađe svoje mjesto na zvijezdanom nebu opere. Njen trud i znoj polučili su bogatu žetvu, a sve je započelo tu – u Areni Verone. „Vrata Italije“, kako su Veronu nazivali Stari Rimljani, postala su „Vrata velike operne scene“ za Mariju Callas te, 1947. godine.
Obitelj Kalogeropoulos preselila se u SAD u ljeto 1923. Kći Mariju Sofiju Ceciliju dobili su već krajem prve jeseni u novoj domovini, točnije u zoru 2. prosinca 1923. Otac George bio je farmaceut i otvorio je ljekarnu kako bi uzdržavao četveročlanu obitelj (Marijina tada šestogodišnja sestra Jackie prvo je dijete svojih roditelja). Svjestan da je njihovo prezime teško izgovarati domicilnom stanovništvu, službeno ga mijenja u Callas. Majka Evangelia (Litsa) histerična je, dominantna i gotovo patološki ambiciozna žena. Željela je glazbenu karijeru za obje kćeri pa inzistira na slušanju klasičnih djela kod kuće i satima klavira.
Kao posljedica teških životnih uvjeta u vrijeme Velike svjetske krize, brak Callas-ovih se raspada. Litsa se s Marijom pridružila Jackie u Grčkoj 1937. Žive od alimentacije iz SAD-a, ali i pokušajima zarade od pjevanja. Za okupacije Grčke tijekom Drugog svjetskog rata, Litsa tjera Mariju na izvedbe za časnike talijanske i njemačke okupatorske vojske, a čini se i na pjevanje po bordelima. Marija se pokušava upisati na Atenski konzervatorij, ali ne uspijeva. Sopranistica Marija Trivella, fascinirana glasovnim mogućnostima tada petnaestogodišnje m. Callas, pomaže joj prilikom upisa na Grčki nacionalni konzervatorij, i daje joj besplatne sate pjevanja (preko 600 sati tijekom 2 godine). Dvije godine kasnije pod palicom je slavne Elvire de Hidalgo i stipendist na Atenskom konzervatoriju. Po završetku rata 1945. napušta majku i vraća se u SAD.
Marija Callas pokušava naći angaržman, audicija za nastup u slavnom Metropolitan-u jedan je od neuspjelih pokušaja. No, uspijeva kod nove operne kuće u Chicago-u. Na njenu nesreću opera je bankrotirala pred početak sezone 1947. Marija traga dalje. Nakon neuspješne audicije kod jednog manje poznatog tenora odbijena je uz savjet da dodatno školuje glas. Tada upoznaje slavnog „otkrivača talenata“ tenora Zanatella. Ono što se događalo prilikom njihovog susreta već je dio mita o Mariji Callas …
Prvi zadatak na audiciji kod Zanatella je arija iz La Gioconde „Suicido“. Ovo nije slučajno – on je naime u potrazi za sopranisticom koja bi već to ljeto trebala u Areni u Veroni pjevati naslovnu ulogu La Gioconde. Kada je čuo Marijinu interpretaciju, Zanatello je (iako tada već sedamdesetogodišnjak) napravio drugi korak: započeo duet iz iste opere. Marija se priključila i slijedi potpis ugovora za šest nastupa u Veroni. La Gioconda se pokazala kao djelo koje će postaviti Mariju Callas na početak jedne briljantne karijere. Pitam se što bi se dogodilo s poviješću opere da Zanatello nije imao „uho“ za prepoznati kakav se talent nalazi pred njim? No, ne treba mi puno da shvatim kako bi prodorna Grkinja našla načina objaviti svoju umijetnost svijetu. Prvi nastup u Veroni 2. kolovoza '47. nije bio senzacionalan: kratkovidna Marija (vidjela je navodno svega metar ispred sebe bez naočala), debeljuškasta i uganutog gležnja šepala je nezgrapno na sceni. Koliko različit prizor od one La Callas kakvu prizivamo u sjećanje nakon operne sezone 1953-54. kada je za nastup u Medea-i izgubila gotovo trećinu tjelesne mase! Posljedice nastupa u Veroni su za Mariju bile dvojake. Upoznala je bogatog industijalca Giovanni Batistta Meneghina, tridesetak godina starijeg od nje, s kojim će '49. uploviti u bračne vode. Upoznala je slavnog dirigenta Tulia Serafina s kojim će ostvariti dugoročnu suradnju, a posebno važno za početak njene karijere, koji će joj pomoći dobiti nekoliko novih uloga u Italiji.
Publika nije odmah prepoznala sopranisticu neobičnog glasa. No, umjetnička podrška Serafina, managerska i emotivna podrška Meneghinija otvorile su nove prilike. Nekoliko nastupa u raličitim ulogama po Italiji, a onda nastup u Firenci u ulozi Norme '48. Kritike su bile senzacionalne. Publika ju je već upoznala kao sopranisticu velike širine repertoara: pjevala je dramske, lirske i koloraturne uloge. Kao da se već osjećala tutnjava onoga što dolazi: Marija Callas je koloraturnim ulogama donjela dramu, a dramskim ulogama lijepotu kolorature; nastavila zaboravljenu tradiciju velikih diva 19. stoljeća i dodala svoju nezaboravnu i dojmljivu interpretaciju. Sopranistica sasvim novih dimenzija pojavila se visoko na nebu operne umijetnosti.
U sumrak Verona nije niti bučna niti tiha. Žamor na ulicama dokazuje kako Talijani svoje gradske prostore u predvečerje pretvaraju, kao nekom čarolijom, u svoj dnevni boravak. Upravo dovoljno zvukova da se ne čuje tišina, a ipak ne prebučno da remeti sanjarenje. Uz obris Arene kao da odnekud dolaze i svi oni slasni zvuci orkestra, zbora i solista koji je ispune tijekom ljeta. Uz njih, neizbježno je pulsiranje ogromnog mnoštva publike. Lijepo je sjediti uz fontanu koju je glavni grad Bavarske, Munchen, poklonio Veroni, gledati u kamene blokove Arene koji već gotovo dva tisućljeća prkose vremenu i udomljuju sve strasti … kao po nekom prirodnom zakonu: najprije one najniže, a onda one plemenitije i uzvišenije. Sjećanje na slavne početke Marije Callas u Veroni transformira se nekim čudom još jednom.
Krenem za tim nagovještajem niz ulicu do Piazza delle Erbe. Tamo me instinkt usmjeri prema Giuliettinoj kući. Tada osjetim trnce nadolazeće spoznaje kako mi struje po tijelu. La Gioconda ju je dovela ovamo, u Veronu, u Giuliettin grad, pred budućeg supruga i pred reflektore velike scene. Ljubavna priča trajala je dvanaest godina, do '59. kada je odlučila snimiti La Giocondu za EMI i polako skončati svoje velike nastupe*, ali i objaviti svijetu raskid bračne veze.
Životna priča Marije Callas trajala je do jednog 16. rujna (1977.) kada je ostavila iza sebe tekst solo-dionice Suicidio-a iz Gioconde, kratku poruku, i sve nas. Izdahnula je na dan kada Verona obilježava Giuliettin dan, kada zaljubljeni ostavljaju svoje izjave ljubavi na papirićima pod slavnim balkonom, priželjkujući da ljubav bude vječna. Odjednom se sve povezalo i sve pomiješalo: Mislim li sada na La Giocondu, na Giuliettu ili na Mariju Callas, ili se nakako sudbinski ta tri lika stapaju u jedan, kojeg osjećam tek intuitivno? Lik stvarne Marije Callas kojeg, bez da je upoznamo osobno, možda možemo otkriti šetajući se gradom u kojem je udahnula život svojoj karijeri, svojoj ljubavi i svojoj umjetnosti!
* iza ovog snimanja M. Callas dala je još neke značajne izvedbe ali ipak generalno gledajući, njena je karijera u silaznoj putanji.
Napisao: Siniša Viđak