Iz Firence s ljubavlju
Podatni pločnici Via delle Belle Donne u središtu Firence. Pust grad, gotovo nepomična tišina, kišna ulica stakli se pod mojim zimskim korakom. Ima poetičnosti u samotnoj šetnji, kao i u imenu ove ulice (Ulica lijepih žena). Slučajnost je htjela da se baš ovdje prisjetim Boccaccia. Dugujem mu nekoliko nevještih rečenica, a čitatelju objašnjenje zašto suptilno i bez pompe već dugo izbjegavam pisati o slavnom književniku. Ključ je upravo u slučajnosti koju je on uveo na velika vrata u svijet misli. Možda će me nazvati srednjovjekovnim po karakteru, ali više volim onaj savršeni poredak o kojem piše Dante. Slučajnosti se plašim, imao to snage priznati ili ne. A eto, slučajnost je htjela da večeras padne kiša i opusti ulice, da pripremi pozornicu na kojoj će se odigrati malena drama u mojim grudima i čiji će rezultat biti priznanje da me veseli i razigrani Boccaccio plaši.
Smrt je bila tema te 1348. kada je Boccaccio krenuo nazad u rodnu Firencu. Kuga je nekim neobjašnjivim redom birala svoje svatove. I ta je nasumičnost odjeknula u grudima našeg junaka kao grom. Preobratila ga, učinila da zaboravi božanski poredak srednjovjekovnog kozmosa, da prepozna eho praznine u riječima koje su s oltara brojnih crkava kazivale o zasluženoj smrti i Božjoj kazni zbog grešnog života. One hrpe beživotnih tijela jednostavno su bile prevelike da bi on vjerovao u zasluženi kraj tih mladih, ili manje mladih, ali ugaslih života.
Boccaccio je odlučio lepršavo progovoriti o sasvim malim i običnim stvarima, nanizati nisku anegdota, i činilo se ništa više, gotovo bez pretenzija. A pod površinom? Okomio se na poredak tako veličanstveno opisan u Božanskoj komediji. Srušio je srednjovjekovni svijet i svojom ljudskom komedijom otvorio širom vrata suvremenog doba. Njegovo oružje za smaknuće starog poretka bila je slučajnost. Ona ista slučajnost kojom se danas bave fizičari kada razmatraju teorije kaosa.
Koračam, a Santa Novella ostaje sve dalje iza mojih leđa. Naime, Via delle Belle Donne vodi od ove slavne crkve prema Arnu. Možda su baš ovom ulicom dolazili u crkvu junaci Boccacciove priče, njih desetak koji su se tu okupili kako bi pobjegli u jednu od vila u okolici i tamo kratili vrijeme prepričavajući svoje priče. Životne i sočne, paprene (ovo je bio prvi put da seks postaje tema književnog djela) i možda istinite, sasvim svejedno. Boccaccio ostaje distanciran, tek promatrač koji bilježi događanja puna duha i zanimljivosti, priče koje su svojim zabavnim tonom protuteža tragediji vremena u kojem nastaju. Zamoran je to mentalni zadatak, no pisac ga je obavio izvanredno do posljednjeg retka.
Širi se pogled na Arno na kraju moga puta. Hladno je. Prsti su mi gotovo ukočeni i potrebni su trud i velika pažnja kako bih pripalio cigaretu. Rijeka svjetluca pod gradskim svjetlima. Pokušavam se prisjetiti nekih Boccacciovih priča i sve što nalazim u sjećanju je zaključak kojeg sam donio na kraju svake: iluzija je vjerovati u pravedan ishod ljudskog truda i stremljenja. Uzaludan je trud pisca da u zrelo doba svoga života požali mladenačku ludost i razuzdanost pera. Uzaludni njegovi ozbiljni tekstovi pisani na latinskom i njegovo mjesto među velikanima humanizma 14.st. Kraj ovog istog Arna otključao je vrata jednog potpuno drugog svijeta u kojemu konce vuče slučajnost.
Stoljeće kasnije Firenca je zaboravila užas kuge i pesimističnu notu skrivenu u Decameronu. Humanisti 15.st. svjesni su posebne uloge svoga grada u svjetskoj povijesti. Leonardo Bruni piše:
„Koji je to grad, ne samo u Italiji već u cijelom svijetu, jači unutar svojih zidina, ponosniji na svoje palače, bogatiji u hramovima, koji to grad ima tako ljupke kuće … Gdje je to trgovina raznovrsnija, gdje su to ljudi sposobniji donijeti finije i delikatnije procjene? Gdje je to više slavnih ljudi?“
Hrabre su ovo riječi i slatko im se prepustiti, sagledati Firencu kao perjanicu novog zanosa. Dok se sušila Brunijeva tinta, progovorio je Savonarola. Masovna neuroza rasplamsala se u vatri božjeg gnjeva o kojem je progovorio slavni svećenik.
Firenca više nikada nije bila ista. Grad koji je izumio humanizam dopustio je bacanje knjiga i umjetnina u vatru. Ovo će baciti dugu sjenu, pa će, primjerice, Decameron (sa svim sočnim detaljima) prevesti cjelovito i bez cenzure tek u XX. st. Promrzla tijela prihvaćam tu vatru kao moje konačno pomirenje s Boccacciom. Otvorio je vrata jednog drugog svijeta u kojemu nema Nadzornika i u kojemu slučajnost, ma koliko to plašilo, upravlja sudbinama. Svima nama ostavlja uvid u obje krajnosti postojanja, ostaju dva svjetonazora poput dva paralelna svijeta. Poučen jednim Camusovim predgovorom („Nije savršenstvo otići u jednu krajnost, već istovremeno dotaknuti obje“) izvodim svoje zaključke. Zlatna sredina nas vodi u doticanje obiju krajnosti kako bismo pronašli savršenstvo. Što prije to naučimo, prije ćemo se pobrinuti za sebe, planet, bližnje, to ćemo prije zbaciti okove ozbiljnosti i prigrliti smijeh kao savršeni način postojanja.
Siniša Viđak