Mirisno središte Zemlje
Gradić Grasse na Azurnoj obali središte je mirisnog svijeta oko kojeg se rotiraju cjetni obronci, šume mimoza i mora ružinih latica. Ovdje otkrivam povijesne prevrate koji su hram smrada pretvorili u metropolu mirisa.
Autostrada dei Fiori (autocesta cvijeća) teče uz Ligursku obalu, od 'kraljice mora' Genove do Ventimiglie na granici s Francuskom. Oko 160 km autoceste koja je ili visoko u zraku dok vozim po vijaduktima, ili duboko u utrobi zemlje dok prolazim kroz bezbrojne tunele. Naime, razigrani je reljef ovdje uvjetovao izgradnju jedne od najskupljih dionica autoceste na svijetu. Moj put me vodi na Azurnu obalu.
Nižu se gradovi, poznata imena poput Genova, Savonna, San Remo. Bilo bi lijepo zastati u jednom od ovih malih gradića uz obalu, skrivenih strmim planinama sa sjevera, čija imena mi ne bude nikakve asocijacije. No, valja mi nastaviti prema Francuskoj. Negdje ispred Nice odlučujem nastaviti lokalnim cestama. Onaj koji želi zaista upoznati neku zemlju mora koristiti putove lokalnog stanovništva.
Nakon par kilometara zastanem pored nevjerojatnog nasada jasmina. Uz cestu se nalazi i nekakva neugledna krčma, koje ovdje nazivaju 'brasserie'. Ulazim i uskoro saznajem da se vlasnik zove Andre. Donosi mi kavu i koristi priliku započeti razgovor. Pričljiv je i odlično informiran o temema iz prošlosti i sadašnjosti ovog kraja. Nižu se priče o hrani, ribolovu, posebnoj mikroklimi i uzgoju cvijeća, nasadima mimoze i počecima turizma. Nastavlja o povijesnim osobama, o Katarini Medici i Napoleonu, o divljoj i onoj manje divljoj novogradnji, bogatim obiteljima i strancima, o Kneževskoj obitelji iz Monaca i jednom svom prijatelju koji je obiteljski imetak ostavio na kocki, i čija kći sada konobari u Parizu.
Priča o parfemima me posebno zainteresirala. Potičem ga pripovjedajući o Katarini Medici i njenom djetinjstvu u Toskani. On nekako francuski nahajno sluša i ne čuje, već odmah nastavlja o njenom životu od kada se udala za francuskog kralja. Kao da je njen život bio potpuno nevažan dok nije stigla u Francusku. Tipično francuski, promislim i nastavim slušati pripovjest. Spominje Andre skupe orijentale mirisne esencije i parfeme koje je Katarina pribavljala od Mletaka. Dovoljno inteligentna i pronicljiva, prolazeći Azurnom obalom, odlučila je pokušati razviti proizvodnju parfema ovdje.
Signor Tombarelli, dvorski kemičar Katarine Medici, pripravljao je otrove svih vrsta za njene političke igre. Sada je dobio novi zadatak: iskoristiti svoje znanje kemije kako bi razvio načine proizvodnje mirisnih esencija iz cvijeća. Ostavila ga je Katarina na Azurnoj obali, a njegov rad preokrenuo je povijest ovog područja i osigurao udoban život velikom broju obitelji koje ovdje imaju svoje zemljišne posjede.
Govori krčmar Signor Tombarelliju kao da ga poznaje, kao da ga ja poznam, kao da je maločas popio svoju jutarnju kavu baš u ovoj krčmi. Moj je domaćin pričljiv i prilično ponosan na svoj kraj i legende koje priča s užitkom. Prilikom oproštaja pozovem ga u Hrvatsku očekujući odgovor poput Da, volio bih vidjeti tvoju zemlju. No, moj domaćin me gleda začuđeno, jer njegov je svijet jug Francuske, i kao da bi se jako iznenadio kada bi shvatio da ima još krajeva i zemalja na ovoj planeti koji su vrijedni spomena. Njemu su to tek zemlje iz kojih dolaze putnici željni upiti divotu njegovog rodnog kraja. Poznam takve, ima ih sugdje po svijetu.
U središtu Grassa nekoliko je tvornica parfema. Nekada davno ljubomorno su čuvali tajne recepte i procedure kojima su proizvodili mirisne esencije. Danas su se prilagodili brojnim turistima, pa nude organizirane obilaske svojih tvornica. Pripovjedaju posjetiteljima o načinima kako se iz cvijeta dobije kapljica mirisne esencije. Ylang Ylang se obilazi svakodnevno, uhodi se grmlje ove biljke kako bi se ubrao mirisni cvijet baš onog dana kada procvate. Nema drugog načina jer današnjeg cvijeta sutra već nema, osuši se i otpadne. Ove nježne latice, baš kao i sičušni cvjetići jasmina završavaju na namazu pročišćene masti, ispuštaju svoje esencije koje mast upija. Zatim se svaki dan okreću cijetić po cvijetić, a potom se zamjenjuju novim cvijećem nakon nekoliko dana i postupak se ponavlja. Mukotrpan rad koji u konačnici završava malenom bočicom u kojoj je otopina božanstvenog mirisa.
Tijekom obilaska tvornice doznajem od šarmantne hostese da mimoze cvatu u veljači, ljubice u ožujku, zumbuli u travnju, ruže u svibnju kad je puno narančinog cvijeta, lavanda početkom ljeta, a jasmin sredinom ljeta. Neke je cvijetove potrebno kupiti u zoru, druge tijekom dana, a sve ovisno o tome kada su u njima najobilnije koncentracije mirisa. Kada se različitim metodama na koncu sakupe različiti mirisi, na stotine esencija, slažu se na takozvane parfumerske orgulje. Stol s policama lijevo, desno i ispred radne površine. Na njima je oko tri stotine bočica s dragocjenim esencijama. Imam priliku naučiti o gospodinu kojeg zovu Nos. Njegov je posao upotrebljavati svoju vještinu razlikovanja do 10 tisuća različitih mirisa i stvarati mješavine mirisnih esencija. Tijekom svog radnog dana koji traje oko dva sata, gospodin Nos tako slaže mirisne note u onu skladnu simfoniju koju zovemo parfem.
Tajna ovog grada mi se polako otkriva dok nakon posjeta tvornici parfema lijeno sjedim u kavani i čitam putopis o Azurnoj obali. Priča o prošlosti Grassa me zadivila. Gradovi su kao i ljudi, transformiraju se iznutra i izvana. A ovaj je gradić zaista doživio drastičnu promjenu. Nekada davno glavna je djelatnost žitelja grada bila proizvodnja kože. Prisjetim se neugodnih mirisa uz nekoliko pogodna za proizvodnju kože kraj kojih sam prošao. Zar je moguće da je ova prijestolnica mirisa nekoć tako zaudarala? Krčmara Andre nesumnjivo zna za proizvodnju kože, no nije ju spominjao. Za njega i ljude iz Grassa povijest je započela ukidanjem proizvodnje kože, i početkom proizvodnje unosnih mirisnih esencija i njihovih slojevitih mješavina koje nazivamo parfemi.
Siniša Viđak