Jednom u Kairu

 

Svete rezbarije u kamenu pojavile su se kako bi zamijenile nepouzdane svećenike. Od 24. stoljeća prije Krista do danas pouzdajemo se u pisanu riječ. S tim mislima sam tijekom popodneva završio u jednoj kairskoj kavani. Ovdje sam doznao kako legendarni egipatski konobar doživljava okretanje nacije prema Zapadu?

 

05:44h  Mujezin je jutros uranio. Ne znam kada me točno probudio svojim glasnim pozivom. Prevrćem se po krevetu u nepoznatoj sobi, u onom neobičnom stanju o kojem piše Proust; niti na javi niti u snu. Nadvladava želja za kofeinom i nikotinom, pa ustajem. Žustro pripremam prvu jutarnju kavu u espresso lončiću kojeg uvijek nosim na putovanja. Miris kave me vraća u potpuni spokoj. Crtam bez žurbe mentalnu mapu jučerašnjeg dana. Dolazak u međunarodnu zračnu luku u Kairu. Prijateljski zagrljaj s Gazalyjem, tihim i učinkovitim lokalnim vodičem i prijateljem. Vožnja u prastarom fiatu do Gize i uspon uz prljave stube na šesti kat. Kroz prozor kuhinje pogled odlažem na one vječne kamene dame, piramide. Stan s ovakvim pogledom bi u Rimu ili Parizu koštao pravo bogatstvo, a Gazaly plaća smiješnu najamninu. Volim ovu zemlju.

 

06:01h  Kašalj u dnevnoj sobi. Gazaly puši previše šiše. Sa šalicom kave u ruci otvaram vrata sobe i sjedam na sofu. Jutro! On ispušta neki škripavi odgovor. Pospan je i neraspoložen za razgovor. Zuri u čaj. U sedam, kažem prigušenim glasom. Potvrdno klimne glavom. Pružim ruku prema ruksaku i izvadim bilježnicu. Listam do stranice na čijem vrhu piše Staro kraljevstvo. U sedam sati Gazaly kaže: Još pet minuta. Egipatskih pet minuta, promislim. Par minuta do osam sati: krećemo prema Sakkari.

 

09:17h  Na putu prema najstarijoj monumentalnoj kamenoj građevini u ljudskoj povijesti, onoj mističnoj stubastoj piramidi u Sakkari faraona Zosera iz III. dinastije, cesta vodi kroz šumu palmi. Nikada se nisam prestao diviti ovom prizoru. Cesta zatim krivuda i penje se prema Zapadnoj pustinji. Vrijeme namjeravamo provesti u detaljnom istraživanju kompleksa uz Zoserovu piramidu, te pogledati piramidu faraona Unasa iz V. dinastije. Danas je ovo tek piramidalna hrpa kamena, no kada je dovršena u njenoj su unutrašnjosti isklesani izuzetno važni hijeroglifi. Faraoni nisu bili različiti od bilo koga, bilo gdje i bilo kada u povijesti naše rase, željeli su vječni život. Do vremena faraona Unasa, početkom 24. stoljeća pr. Kr. faraon se više nije mogao pouzdati u svećenike i njihovo održavanje rituala u pogrebnom hramu nakon njegove smrti. Bez ovih rituala njegova vječnost nije bila zajamčena. Stoga se razvija novi religijski sustav. Značaj pisane riječi nadvisio je praksu rituala. Magični tekstovi na zidovima faraonove grobnice postaju dostatni za faraonovo preživljavanje nakon smrti, do vječnosti. Snaga pisane riječi upravo se ovdje ustoličila i potrajala do našeg doba.

 

11:25h  Na vrućem pijesku Sakkare, toj zlatnoj prašini kojom su kročili drevni moćnici, nastaje buka. Jedan od stražara očekuje uobičajenu sitnu napojnicu. Gazaly me već davno naučio važnosti ove geste. No danas nije dan za tipping. Urla Gazaly na stražara, a ovaj crven i ljut. Odlazimo dalje i moj vodič mi tumači: Mislio je da se radi o privatnoj turi i očekivao napojnicu. Morao sam mu objasniti da nisi turist, nego tour leader koji je na privatnom istraživačkom putovanju. Ne može očekivati napojnicu od tebe! Ponekad mi se čini kako se cijelokupno gospodarstvo ove velike države osniva na napojnicama, a žestina Gazalyjeve vike u potpunom je kontrastu s njegovim mirnim tonom kojim razgovara sa mnom.

 

13:36h  Jutro smo proveli na jednom od najznačajnijih ukopnih lokaliteta drevnog Egipta, a sada vozimo prema Kairu. Poslijepodnevna žega, zrak zagušljiv i zagađen. Vrijednost zagađenja zraka u ovom osamnaestmilijunskog gradu šest puta je veća od dozvoljene. Promatram prometno šarenilo, gužvu, slušam dovikivanje, buku i sirene. Koliko li različitih prijevoznih sredstava koriste u Egiptu? Očigledno voze sve što se može pokrenuti ili zajahati. Rodila mi se ideja o mozaiku fotografija na ovu temu. To ostaje slatki zadatak po povratku kući. Do tada mi valja lutati obalama Nila, i vidjeti ona fascinantna mjesta koja se ne nalaze uz uobičajene turističke rute. Ispred mene je Egypt off the beaten track!

 

16:03h  Gazaly me vodi u lagendarnu kavanu Cafe Riche u središtu Kaira. Želi me upoznati s Felfelom, konobarom koji ovdje radi od 1943. Poslijepodne nema gužve pa će Felfel imati vremena za razgovor. Postariji tamni konobar prilazi stolu, širokim osmjehom kaže mom pratitelju: šaj? Zatim potpuno ozbiljan okreće svoje nubijsko lice prema meni i rutinirano prima moju narudžbu. Odlazi prema šanku, a Gazaly mu nešto kazuje na arapskom. Konobar samo dijelom okrene glavu prema nama i klimne. Gazalyjevo lice ponekad ima ozračje mistične sfinge. Mješavina je to lukavosti lisice i iskrenosti djeteta. Kada je ozbiljan lice mu je kameno poput kakve faraonove biste. Konobar stiže i slaže na stol kavu i dva čaja. Privlači stolicu i sjeda s nama za stol. Iz koje zemlje dolaziš? Pita me nakon formalnog upoznavanja. Iz Hrvatske. Očekivao je drukčiji odgovor. Odmah je otvorio mentalnu mapu u glavi, očigledno dobro napunjenu informacijama i upitao: Kakve su najave dolazaka turista ove godine? Nakon mog odgovora pričali smo o stanju u Lijepoj našoj petnaestak minuta, a Felfel je pitanjima dotakao gotovo sve pore života.

 

16:40h  Razgovor je prekinuo par koji je sjeo nedaleko od nas. On je odmah ustao i poslužio ih. Nikada ne zaboravlja zašto je tu. Već šest desetljeća predano poslužuje goste Cafe Roche. Stigao sam 1943. kao dječak iz jednog malog sela pokraj Asuana. U početku sam pomagao starijim konobarima. Od ranih pedesetih radim kao konobar. Kavana je promijenila nekoliko vlasnika i više generacija gostiju. Sretan sam što su ovdje dolazili novinari, pisci, glumci, intelektualci. Stajao bih pokraj njih i nesmetano slušao, jer nisu obraćali pažnju na mene. Učio sam manire i pokušavao razumjeti sve ono o čemu pričaju. Počeo sam čitati novine kako bih naučio neke riječi koje koriste, a koje nisam znao. Nasmiješio se i pogledao Gazalyja. Na to će moj pratitelj: Felfel ima završenu samo osnovnu školu. U vrijeme kada je stigao u Kairo jedva je znao čitati i pisati. Felefel se našalio: Tako zbori biograf jednog konobara! Svi smo prasnuli u smijeh.

 

16:59h  Felfel se zapravo zove Muhamed, ali to ne znaju ni njegove kolege. Za svih je on Felfel. Kaže da je njegov prvi gazda zaposlio njega i još jednog momka s istim imenom. Počeo ga je zvati Felfel zbog boje njegove kože, boje crnog papra. U to vrijeme ovdje je dolazio egipatski glumac Estefan Rosty, književnik Naguib Mahfouz (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1988.), pjesnik Amal Donqol, i mnogi drugi. U davna vremena nije bilo Interneta i televizije, a radio je bio privilegija bogatih stranaca. Tada smo imali stolove ispred kavane, na otvorenom. Sve što se događa u Egiptu i u svijetu mogli ste čuti ovdje. Kada je Naguib umro bio sam jako tužan. Bio je blag čovjek, strpljivo je odgovarao na pitanja ostalih za stolom. Naučio me da moram jednako poslužiti svih, poznate i beskućnike, bez obzira na to hoće li platiti ili ne. Tako radim i danas. Dolazili su ovdje i ljudi iz okolnih zemalja, pisci, novinari i studenti iz Sirije, Iraka, Libanona. Kažu da su ovdje vidjeli i političare, ali ja ih nisam opazio. Jasno je o čemu Felfel ne želi razgovarati. Pouzdano znam da je posluživao kavu Nasseru.

 

17:18h  Pitam ga o današnjem Egiptu, trendu u društvu i načinu života mlađih generacija. Danas naša nacija postaje blijeda kopija Zapada. Ljudi hodaju ulicom bez vlastitog identiteta. Promijenili su odjeću, mijenjaju i vrijednosti u koje vjeruju. Nekada smo otvarali u 7 sati ujutro i kavana je bila puna. Danas otvaramo u 10 sati, a kavana se napuni tek oko podne. Postali smo lijeni. Nekada su za istim stolom sjedili muslimani, kršćani, Armenci,Talijani i Grci. Danas to više nije tako. Nekada je Midan bio atrakcija zbog svoje urbane ljepote. Danas je siv, ružan, a stare elegantne restorane zamijenili su američki fast-food lanci i dućani obuće. Felfel je napunio osamdeset godina. Ima kćer i sina. Vlasnik kavane je objesio njegovu sliku na zid. Na njoj je natpis godwa (uzor, primjer). Ima još samo jednu želju: otići na hađ u Meku. Nadam se da hoće. Odlazimo kroz uobičajenu gužvu prema zapadu. I Egipat ide u tom smjeru.

PS tekst je nastao prije Arapskog proljeća. Skretanje prema 'istoku' i dolazak Muslimanske braće na vlast nakon svrgavanja H. Mubaraka trenutno izaziva veliko ogorčenje u educiranim slojevima društva (opaska autora 9.3.2013.).  

 

Siniša Viđak