ČUDO U PUSTINJI

 

Povratak u Egipat značio je za mene puno. Bezbrojni noćni sati uz Oxford's History of Ancient Egypt, knjige koje je izdao American University of Cairo, omiljena Thompsonova Cjelokupna povijest Egipta, ... svaki put pretvore datum polaska u trenutak koji željno i nestrpljivo očekujem. Roje se misli i pitanja na koja često nemam odgovor. Možemo li razumjeti svijet Sredozemlja bez da upoznamo veličanstvenu civilizaciju koja je tisućljećima bila uzor svim drugim narodima? Mislim da znam.


Uz Nil

Nil je najduža svjetska rijeka koja teče gotovo 7 tisuća kilometara kroz tropske šume Afrike, sudanske močvare i nepreglednu Saharu, a kada bismo ga razvukli u pravac protezao bi se od Splita do New Yorka. Napaja se vodom iz Bijelog i Plavog Nila, a kad se konačno stope u jedno korito, ove vode teku kroz najveću vruću pustinju na svijetu. Na tom putu kroz Saharu gubi se ogromna količina vode (ispari iz Nila onoliko vode koliko na zapadu potroši 120 milijuna ljudi za svoje svakodnevne potrebe). Ipak, u posljednjih tisuću kilometara svog toka Nil navodnjava najveću svjetsku oazu. Ovo zadivljujuće mjesto stješnjeno između rijeke i pustinje istinski je raj na zemlji, plodno tlo okupano suncem koju Arapi nazivaju Misr, a mi Egipat.


Na tržnici

Šetam ulicama u strogom središtu Kaira. U blizini je žamor i šarenilo najvećeg suka (tržnice) u Africi: na Khan el-Khaliliju možete pronaći sve i svašta, ovdje kupuju i Egipćani i turisti, a cjenkanje je ritual koji se ne izostavlja. Uokolo se uzdižu velebna pročelja i minareti starih, prekrasnih džamija. Duhovnost žitelja 18 milijunskog Kaira utkana je u njihove kamene geometrijske ukrase, u njihove oku ugodne proporcije, u vitke minarete i oker boju materijala od kojih su podignute. Nailazim na tržnicu povrća na kojoj moj fotoaparat ovješen o rame izaziva previše pažnje mladih prodavača. Uzmičem užurbano prema jednoj široj ulici koju ispunjavaju trgovine i mesnice. S nevjericom gledam u obješene komade mesa i u čovjeka koji u bijeloj halji zamazanoj krvlju rasjeca meso na komade, vješa ih o kuke da slobodno šire svoj miris po zraku ulice, da se šepure svojim crvenilom u oceanu smeđih tonova. Ozbiljan je, ne diže pogleda, i za njega kao da je sva važnost postanka i svijeta koncentrirana na stolu od debelog drva na kojem radi. Kako i ne bi kad je meso na stolovima prosječnog Egipćana jednom tjedno.


U muzeju

Žurim taksijem do ružičaste zgrade Egipatskog muzeja iznad koje pogled zatvara gorostasno, sivo i suro betonsko zdanje. Poklanjam ovoj drugoj zgradi par trenutaka, gledam u tragove paleža, crne ožiljke požara, anarhije i propasti, i prisjećam se da je ovo središnjica Nacionalne demokratske stranke Hosnija Mubaraka. Kolo sreće se okreće, baš kao i moja pažnja koja se okrenula od dramatične sadašnjosti prema izazovnoj prošlosti. Po tko zna koji put ulazim u Egipatski muzej, a uzbuđenje ne izostaje. Ovdje je nepregledna riznica drevnog blaga, kameni kipovi faraona, granitni sarkofazi i stele, prekrasni crteži i tamne mumije, ovdje je i blago pronađeno u grobnici Tutankamona. Na stotine tisuća predmeta, većih i manjih, kolosalnih i dražesnih, koji čuvaju spomen na najdugovječniju drevnu civilizaciju, na nebrojene generacije, na sposobne tvorce veličanstvenih građevina koijma se ostatak svijeta divio u dalekoj prošlosti baš kao i danas, kada ovamo ulaze milijuni posjetitelja godišnje.


Prema zapadu

Predvečerje planiram provesti na šetnici uz Nil. Ova čudesna rijeka pravi je reljefni raritet, a zaslužan je za stvaranje jedne iznimne civilizacije uz svoje obale, civilizacije koja plijeni pažnju stručnjaka i laika podjednako. Ostaci hramova, piramida, grobnica i gradova drevnog Egipta generiraju snažnu industriju turizma koja od gladi spašava najmnogoljudniji arapski narod. Nije spašen svatko, nego onaj koji se uspije snaći i prodati nešto turistima nakon obilazaka, ili čak tijekom obilazaka (čuvari hramova zatražit će napojnicu nakon što vašu ruku polože na uklesani ankh na kakvom hramskom stupu, a potom na vaše srce, pa tako tri puta). Suton je i sunce brzo pada prema zapadu, odlazi u zemlju Ozirisa. Jesu li zaista tamo Hetepova polja, vječni svijet kojim kroče uskrsli faraoni?


S prijateljima

Očekuju me na večeri. Društvo starih znanaca, sretnih što me ponovo susreću u Egiptu. Ispred mene je zdjela tjestenine pomješane s lećom, malo slanutka, a sve je preliveno umakom od rajčice. Ovo jelo valja posuti hrskavom kapulom koju su prethodno šufigali (tako bi rekla moja baka), i po želji dodati malo paprenog umaka. Smijeh i priča, ona nezaustavljiva bujica riječi koja kod Egipćana prisiljava slušatelja da ih pomno prati jer uvijek dublji smisao ostaje skriven između redaka. I riječi uz namigivanje, koje aludiraju na čudesnu moć ovog iskonskog egipatskog obroka, moć muževnosti o kojoj se priča ako žena nije u društvu.


Pitanja

Kamo plovi ovaj 85 milijunski brod? Jesu li pogriješili izlazeći na ulice ili nisu, to će pokazati vrijeme. Revolucija se dogodila, turizam je opao (iz prilično neutemeljenih razloga), a najviše su stradali oni koji su živjeli dan za dan, od dolar ili dva koje su zaradili prodajući kakvu drvenu narukvicu, list papirusa, ili nešto treće. Baš o njima bih trebao pisati, ali za to mi treba puno više vremena i barem jedna knjiga. No, oni su u mojim uspomenama i duši, pa se radujem ponovnom dolasku. Neka novčanica će kliznuti u zahvalnu ruku i izmamiti iskreni smješak. Sad sam tu i doći ću opet jer bez ove enigmatične zemlje ne mogu. A vrijedi li putovati po raznim meridijanima i paralelama bez da položite pogled na smiraj sunca u pustinji od koje vas dijeli zelena i plodna dolina Nila, bez da pogledate u gorostasni kamen piramida, i u dubinu smeđih arapskih očiju koje vas prate i pamte, pa makar izmjenili samo pozdrav? Možemo li razumjeti svijet Sredozemlja bez da upoznamo veličanstvenu civilizaciju koja je tisućljećima bila uzor svim drugim narodima od Sudana do sjevera Europe, od Portugala do Afganistana?  Za mene to nije moguće, a put u Egipat ostaje putovanje nad putovanjima i početak onoga što zovemo upoznavanje svijeta.